Upoznala sam ljude koje je stid…bili su djeca prije 15 godina, kao i ja, i ništa nisu znali tada, a opet su spuštali glavu, crvenjeli se. Mržnja se uvijek okomi na nedužne, i oni nose breme tuđe sramote i zločina. Da majkama Srebrenice pružimo smiraj i sabur… da humka u Vukovaru ne raspiruje mržnju nego molitvu……
Šta da danas napišem? Na pamet mi padaju samo ljubavni stihovi, pa neću reći ofucani, ali znajte da sam to pomislila! Noćas bih mogao da napišem najtužnije stihove… (ali nije noć!)
I, ako još išta ima da se oprosti…i to ti noćas opraštam…
Konačno odlučim postaviti stvari na svoje mjesto, ne znajući da je nekima mjesto počasno, a da neke treba zaturiti ispod ormara, kreveta da se naoko ne vide, mada bih ja znala da su tu i čekala trenutak kad ću ih izvaditi. Ali nije to moj stil. Mazohistički precizno, ja nijedan problem ne mogu ignorirati, pustiti…
Onkraj sna, na čudnoj vrištini Usred bola užitka Trn. A nad trnom, ruža. Odvoji jednu po jednu laticu, ogoli do sjemena. Srce. Je li to pravi put? Možda je negdje Putokaz – zakazao? Udahni želju. Otvori oči. Sjeti se sna. I onaj trn više nije Oštar. Ne bode. Ne smeta. Ako gledaš s druge strane…
Pisala sam već, i pitala se, o važnosti oprosta? Sinoć sam, na raskrsnici između crvenih očiju i plemenitih pokušaja drage osobe da me odobrovolji, pitala, a večer baš i nije najbolje vrijeme dana za postavljanje pitanja, zašto to meni treba? I zaista, kako i koliko god bila sposobna za pravljenje muha o slona i koliko…
Kako se riješiti onog osjećaja sebičnosti kad vam neko toliko nedostaje da želite da uvijek bude sa vama? Grr
Podložni rođenju, podložni starenju, podložni smrti, svetovni ljudi su zgađeni nad onima što pate nad onim čemu su i oni sami podložni. Ako i ja treba da budem zgađen nad bićima koja su podložna svemu tome, ja onda ne pristajem, da živim kao i oni.
Šta bi mi bili bez tajni? Ali ne onih mračnih, dubokih, skrivenih, grešnih… Zaboga, nismo svi Luj XVI. Ali one sitne tajnice, koje nam nekako pobibere svakodnevnicu kad ih nanjušimo da kucaju zajedno s našim srcima, skrivečki i od nas samih? Pa onda priznamo sebi tu tajnu…Radimo na tome, da tajna preraste u željicu, pa…
O kako smo samo ludi i nesmotreni! Kako samo idealnim zaneseni a slijepi vidjeti realno. Je li moguće prijatelja voljeti tako da te zaboli srce kad osjetiš da ga gubiš? Ili je taj dio rezervisan za ono romantično u nama? Zar nije prijateljstvo veza bez fizičke privlačnosti i seksualnog naboja? Tek u jesen otkriju se…