Shvatila sam zašto rijetko pišem postove - dok pročitam ostale blogove, prođe me volja.
Zanimljivo je kako (ne, ne što ja jako često počinjem postove riječima: zanimljivo je...) oni koji najviše razmišljaju uvijek najebu. Brinuti o stvarima koje možeš, a pogotovo o onima koje ne možeš promijeniti samo od sebe ne donosi promjenu. I najčešće me stigne u trenutke kad ne možeš otići u šoping, na planinu da se izvrištiš, u dugu šetnju sa cukom, u dugu šetnju s momkom, u dugu šetnju.
Zanimljivo kako tvoja lična historija, odrastanje i osjećaji koje si tada naučio imaju efekta na tvoje postupke. Ako si odrastao kao autsajder u osnovnoj školi, svaku sitnicu ćeš protumačiti kao izostavljanje, odbacivanje. A svaki taj djelić sumnje u tebi stvara otpor. Koji je samo temelj.
I onda nadogradnja.
Kako ja nemam strasti. Kako dangubim. Kako nemam budućnosti i kako mi se ništa ne sviđa. Kako ne vidim ništa u poslu koji bih trebala raditi ostatak života (neki bi rekli, i penzija je život, a ja bih odgovorila da ovakva živčana neću ni dočekati penziju).
Fali mi vanilla.
Ona razumije ova moja stanja.
