¡Viva España!
Uvijek sam mrzila konobare kojima na pitanje: Šta ćeš piti; odgovorim "Šta ima?" a oni dočekaju sa "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Ne osuđujem nikog zbog posla koji radi, ali imam osjećaj da je to jedina izlizana fora koja im omogućava uzdizanje iznad vlastite inferiornosti. Pa dopustim. Razumijem. Ali ne mogu da me ne dira. U glavi imam stotine smišljenih replika na tu sentencu, ali najčešće ne kažem ništa. Jednostavno ne mogu povjerovati da im je još uvijek smiješno.
Sreća pa postoje i ona mjesta u kojima konobare pitam "Šta ima" zaista želeći čuti šta ima, i koji već znaju šta naručujem pa ne gubim vrijeme na takva pitanja.
Najbolje stvari obično otkrijemo, ne slučajno, nego ne želeći. I to nesvjesno.
Kad ti ni u malom mozgu nije ideja o baš tome, takvom i tu.
I pamtim tako ta sitna iznenađenja, those spices of life, knjižaru na Stradunu, Twix Topix dubrovačkog Konzuma (btw, ima li kod nas igdje kupiti ovu poslasticu???), makarski sladoled, i ogroman billboard Fredda Ljungberga u Barceloni...
Dio tebe, tvog, tebi bliskog i dragog u stranom okruženju. Znak da tu nisi totalni autsajder i da utjeha postoji čak i u zagrljaju nostalgije za domom, 1400 km daleko.
Iduće sedmice, ako Bog da, ponovo krećem na put Španije. Druga uloga, drugi ljudi i drugačiji cilj. Osjećam kao da idem posjetiti drage poznanike, koje dugo nisam vidjela, ali s kojima bih se mogla sprijateljiti. Možda tako i bude.
Pitam se, da li je ijedna gruda pijeska na plaži u Lloretu ostala na istom mjestu otprije četiri godine...?
