Frenetično smirena

Dragi Djeda Mraze, u 2009. godini si uzeo mog najmilijeg pjevača Michaela Jacksona, mog najboljeg glumca, Patricka Swayzeja, moju najbolju glumicu, Brittany Murphy. Pišem ti, samo da te podsjetim, da je moj najdraži političar Milorad Dodik. Hvala ti!

http://en.wikipedia.org/wiki/Backyard_Science
Zna li neko kako se na našem zvao ovaj edukativni serijal za djecu (prikazivan na FTVu, 2005. i 2006.)??? Fala, živi i zdravi bili...

nisam nervozna!
Jok!!!

"Nisi ti na nebu sam, bogova je povazdan, s nekim ću se već nagoditi..."

I ja večeras shvatim šta zaista znači taj stih.
Sledih se još jednom od genijalnosti. Balašević je zapravo Majstor (Majstor i Margarita!)
I kao što su nas majke rečenicom "Vidjet ćeš ti svog Boga" od malih nogu učile teologiji, tako nas i Đorđe uči toleranciji, suživotu i poštovanju, tim izlizanim pojmovima koje nam pokušavaju servirati na zlatnom tanjiru ali sa lošim prilozima. Mrki medvjedi Bosne (i Hercegovine), bez obzira na to koji med jedu, nikad to neće uspjeti pojmiti. A kamoli usvojiti.

Diplomirala sam :)

Vila reče bračnom paru:
- "Za uzoran brak od 35 godina, ispuniću vam svakom po jednu želju"
- "Želim putovanje oko svijeta sa svojim najdražim mužićem"- reče žena.
Vila zamahnu svojim štapićem, i abrakadabra! - dvije karte se stvoriše u njenoj ruci.
I dodje mužev red. On razmisli na trenutak i reče:
- "Dakle, ovaj trenutak je vrlo romantičan, ali prilika kao ova se pruža samo jednom u životu. Dakle ... Žao mi je moja ljubavi, ali moja želja je da imam ženu 30 godina mlađu od sebe".
Žena je bila duboko razočarana ali, želja je želja. Vila zamahnu štapićem, I abrakadabra!...
Odjednom muž postade star 90 godina...

Pouka:
Muškarci mogu biti pokvareni, ali vile su ipak ........ ŽENE!

Mama maca uči svog mačića da lovi.
Divno jutro u mom dvorištu.

Neka ti je rahmet duši, majkice moja.

http://naopakabajka.blogger.ba/arhiva/2008/09/12/1783695

I opet dobro upakovana nacionalistička propaganda, i pod izlikom samoodbrane ispod dušeka izvađene puške. Opet djeca koja su umjesto majčinim mlijekom zadojena mržnjom prema ljudskim (tako vidljivim, tako važnim, tako upečatljivim?!) razlikama. Satri sve što nije kao ja, uništi svaki trag drugog i drugOJačijeg, nek' na svijetu ostanemo samo JA i MOJI i jedno veliko ogledalo da se možemo diviti sami sebi. Zaboravljaju takvi, da ako se previše gledaš u ogledalo, na kraju vidiš samo mane i nedostatke (pitajte bilo koju ženu!). A šta ćeš onda kad više ne bude drugačijih da ti kažu kako si sretan što si baš takav kakav jesi?
Uostalom, da li to više iko i zna? Utješiti čovjeka, reći mu da je sretan pto je baš takav, pa makar te i ne shvatali ozbiljno, makar u sebi mislili: "Lako je njemu..."
Zna li više iko danas slušati? Hvalimo se savršenim vidom, savršenim sluhom, savršenom građom, a ne vidimo šepavost društva, ne čujemo povike ove zemlje, štaviše, neki se prave da uopće ne razumiju jezik kojim viče.
"Mama, odoh ja u Široki sa rajom na utakmicu."
"Ajde sine Vedrane, čuvajte se."

Htjeli su ubiti baliju, a ubiše Bosanca. Hoće li ubiti i Bosnu?

1985 - 2009
Vedran Puljić
Počivaj u miru.

Posto sam ja spomenuo M92 "modele", a koji se ticu sve tri "glavne" strane, evo i da malo pojasnim jer vidim da nisam shvacen.
Svi mi znamo koliko je prije '91 bilo bitno ko se kako zove i koje je narodnosti - vecini nimalo. Ode Tito, a na vlast dodjose Titici i golootokasi koji normalnom zivotu pretpostavise Srpstvo/pravoslavlje, Hrvatstvo/katolicantsvo i Bosnjastvo/muslimanstvo/Islam. Svi su imali iste maloumne zelje - da imaju svoj komadic zemlje u kojem mogu vladati i provoditi svoje naume, samo za narod predstavljeno kao "ostvarenje narodnih (kasnije nacionalnih) prava". Suplja prica. Danas je svima nama vise nego jasno da je sve odradjeno kako bi se na krilima ove price stvorili uslovi u kojima ce se narod zavaditi, zamrziti, a plodove toga ce pobrati probrana nekolicina onih koji su se nametnuli kao "vodje" naroda, a to su, kao sto svi opet znamo, bili SDA, HDZ i SDS, s tim sto je SDS danas zamijenjen SNSD-om.

Danas imamo situaciju u kojoj su oni i te kako i bukvalno unovcili sve ove nebuloze koje su blesavom narodu (narodima) podmetnuli kao vrhunske vrijednosti u zivotu (narodnost, nacija, vjera), a u stvari se radi o imaginarnim stvarima. Kazes "Da ne znam razliku izmedju Muslimana,Srbina,Hrvata,Jevreja". Ja pitam - a koja je to stvarna, opipljiva razlika? U cemu osim u vjeri, sto je opet imaginacija? Jel' u krvi? Tesko - i ovima i onima i njima i nama, svima krvne grupe iste. Svima krv crvena i svako svakome moze tom krvlju spasiti zivot. Jel' u nacinu oblacenja ili nosnje? Moze biti, ali i pankeri, skinheadsi, budisti, itd. se oblace drugacije od "normalnih". Jel' ih zato treba pobiti? Naravno da ne. Jel' razlika u jeziku? Vise nego tesko - svi se mi i te kako dobro razumijemo, a naglasak ili narijecje ili sleng ne predstavljaju nikakvu stvarnu razliku, zar ne?

I u cemu se onda razlikuju Srbi, Hrvati i Bosnjaci u BiH (mada ja vise volim reci ono sto je puno ispravnije - bosanski pravoslavci, katolici i muslimani)? Po meni, ni u cemu i ni po cemu stvarno bitnom, osim mozda kolicini gluposti i zatupljenosti.

Ni ja svoju djecu ne ucim da mrze, vjeruj mi, iako sam prezivio i dozivio sve sto jesam. Pricam im, ali ne forsiram. Kada vidim ili cujem da govore nesto u tom kontekstu, tu im pojasnim, ali uvijek i naglasim da TO NEMA NIKAKVE VEZE s njihovim zivotom, i da ne treba da ima. Da neko ko se zove Dragan ili Ivica ili Ahmed nije ni stotinke manje ili vise vrijedan. Uvijek im ponavljam da drugu djecu ne gledaju po tome kako se zovu ili u sta se svrstavaju, nego po tome kako se prema njima ponasaju. Ako se ponasaju normalno, ako se normalno druze, apsolutno je nebitno sve ostalo. Ja sam tako odgojen, pa ce biti i oni. Koliko god to, mozda, bilo pogresno u datom momentu i okruzenju.

Zanimljivo je kako (ne, ne što ja jako često počinjem postove riječima: zanimljivo je...) oni koji najviše razmišljaju uvijek najebu. Brinuti o stvarima koje možeš, a pogotovo o onima koje ne možeš promijeniti samo od sebe ne donosi promjenu. I najčešće me stigne u trenutke kad ne možeš otići u šoping, na planinu da se izvrištiš, u dugu šetnju sa cukom, u dugu šetnju s momkom, u dugu šetnju.
Zanimljivo kako tvoja lična historija, odrastanje i osjećaji koje si tada naučio imaju efekta na tvoje postupke. Ako si odrastao kao autsajder u osnovnoj školi, svaku sitnicu ćeš protumačiti kao izostavljanje, odbacivanje. A svaki taj djelić sumnje u tebi stvara otpor. Koji je samo temelj.
I onda nadogradnja.
Kako ja nemam strasti. Kako dangubim. Kako nemam budućnosti i kako mi se ništa ne sviđa. Kako ne vidim ništa u poslu koji bih trebala raditi ostatak života (neki bi rekli, i penzija je život, a ja bih odgovorila da ovakva živčana neću ni dočekati penziju).
Fali mi vanilla.
Ona razumije ova moja stanja.

Znaš šta mene interesuje?
Kako to da je, od svih jebenih ljudi na svijetu, baš mene zapalo da budem vječni Kalimero, da ispravljam krive Drine i rješavam tuđe probleme?
Kako to da baš u mojoj ulici cuku udari auto i kako to da sam ja baš jedini stvor kojeg brine to što cuko cvili, toliko da ga sutra kupim i vodim veterinaru?
Kako to da me ta odluka sekira i ljuti? Kako to da nemam kalašnjikov, pa da zaredam po mahali i svakog ko mi vrata otvori počastim metkom?
Od svih likova u serijama, Maryann iz Cybill mi je najlegendarnija (ko se sjeća ove serije, ima PLUSINU kod mene). Kaže: Are you coming with me? (a gdje? da zajebaje svog bivšeg muža) Cybill kaže: No. a ona: Ok, you can watch it on the news.
E tako i ja.
Kad bi javili da je jedna apsolventica poludjela i pobila pola komšiluka, kome bi bilo važno zašto je to uradila? Zbog cuke? Pih...tu je sigurno bilo nešto više.
Da, pobila je i par ljudi jer nisu davali žmigavac pri skretanju. Mentalitet tipa: boli tebe briga đe ja idem, na mom autu su žmigavci specijalna oprema pa šteta da ih trošim kad ti ionako možeš ugraditi kristalnu kuglu ili razbaciti grah na zadnjem sjedištu (moga auta, oooooo) da vidiš đe ću ja?!
Kad smo već kod graha (koji ja nešto baš i ne volem), onaj koji je za mene razbačen je sigurno nekakav struho, onaj bijeli smežurani, prdavko. Sigurno sam extra dobra šala Onom gore. Hem živčana, sekirljiva, hem mehka srca. Da sam na ruletu birala petka trinaestog (inače dana mog rođenja, hah!) sigurno ne bih goru kombinaciju izabrala. Hand-picked, samo za vas, svako veče, one-živčani-man show...
Ne propustite...
Zbog toga večeras propadam na omiljenoj igrici, koju sam prešla jedno hiljadu puta. Kad smo već kod igrice - evo i print screen:



Ma ja...i oči su mi u horoskopu mazohiste.

Kad sam išla u Španiju, govorili su mi, "pij ba, nije tamo Ramazan!"
Na ovo sam kao odgovor imala samo određen spisak različitih psovki, ali ni to mi se nije činilo prikladnim. Neću sad moralisati oko ove izjave. Bog zna da niko nije savršen, tako ni ja grešna nemam pravo osuđivati slična shvatanja. Za mene Bog nije samo u Bosni (zadnjih dana mi se, neuzubillahi, čini da je ovdje najmanje!), i kad moj momak, nemusliman, može ne piti tokom Ramazana, šta sad, ja trebam olešit se jer me niko ne vidi nit' će me osuđivati?
Ako je to cilj Ramazana - ne piti zbog drugih ljudi, čemu onda sve to?
Ili na fejsbuku objavljivati kojekakve notes ili statuse...otkrio momak vjeru pa nas tuši stvarima koje sam ja kao knjiški moljac pročitala još u četvrtom osnovne, i iskreno, i tad su me sablažnjavale izjave o višeženstvu, te "kako je žena muškarčev rob". Ali bitno je da svi znaju da si ti vjernik.

Po meni je vjera privatna stvar. E sad, da li i ovaj blog spada u sferu privatnog, ne bih znala reći. Nadam se da da :)
Trudim se objektivno gledati sve u životu (realni sanjar - imal' šta gore?), pa i religiju. Odvajam pojam vjere i religije. Mislim da su sve pogrešno shvatili. Ili su jako dobro shvatili - kako da zarade! Sve u vjeru u što sumnjamo je čovjekov produkt. Šta će nam šejtan pored nas ovakvih?
Zato ne vjerujem u institucije. Ne idem u džamiju. Ne volim Reisa. Ljepša mi je bazilika Sv. Petra od Aja Sofije (hah, a još se nazivam muslimankom, kako me nije stid!)
I da, za Bajram ne idem slušati Acu Lukasa, nego sjedim u kući sa porodicom. Eventualno s momkom. Nemuslimanom.

Nadam se da će i vama za predstojeće praznike jedini opijati biti baklava i hurmašice u neograničenim količinama.

Oprostite slijepi kad otvorim oči;
Oprostite žedni kad vodu točim;
Oprostite nepokretni kad u šetnju krenem;
Oprostite gladni svaki put kad jedem;
Oprostite gluhi kad ptice slušam;
Oprostite nijemi glas kad puštam;
Oprosti mi Bože što stida nemam;
Oprosti mi Bože što još želja imam...

Da se razumijemo, nije mi bitno da li je pas rasni ili mješanac. Svoju Reu uzela sam prije mjesec dana sa ulice i bilo mi je svejedno što nije uzeta iz kakvog "kraljevskog" legla, od oca šampiona i prabake FCI ++ nagradom plave sokne

Kad se neki dan razboljela, bilo mi je jednako teško, a možda i teže nego kad mi je dvanaestogodišnji tornjak kojeg sam prije imala jenjavao pred očima. Zaboga, kako i ne bi, ona je samo štene?
Odvedem je veterinarki, i oprostite zbog ovako bezobrazne reklame, ali svima i na sve strane ću preporučivati doktoricu Amiru Bijedić, zbog strpljenja i svesrdne pomoći, i smirivši me dobrim vijestima, blagošću i kvalitetnim informacijama, te vremenu posvećenom mojoj mazi.
I na kraju mi reče da je moja Rea zapravo pas pulin, vojvođanska (doduše nepriznata) rasa. Pas mi je dakle, iz Balaševih krajeva! Moram priznati da je lijepo zaguglati i naći neke informacije o svom psu, a još ljepše kad vidite poklapanje sa karakterom svog psa.

"O njima se ili zna ili ne zna, ali uglavnom komentar je jedan, oni su jako pametni,odani vredni i bez njih je život u ravnici nezamisliv.Da li neko uopšte može opisati tu ljubav, vernost koju taj pas oseća prema svom gospodaru. Mislim da ovo gospodar ni ne priliči , jer to je neizrecivo uzajamo prijateljstvo koje se razvija među njima,čovek i pas,u ovoj priči jedno.Svaku želju svog prijatelja će izvršiti, iako se mora priznati da oni ipak imaju i svoje ja. Teško će prihvatiti da ih neko kinji i muči,uglavnom i oni očekuju poštovanje,kažu ljudi da su jako tvrdoglavi,a nije retko da su spremni i svom gazdi da pokažu zube ako ovaj pokuša da ih fizički zlostavlja,braniće se u svakoj situaciji kada se osete ugroženim,ali zato na istinsku ljubav će uzvratiti višestruko. Oni možda više nego neki drugi psi vode onaj pravi pasiji život. Često su čupavi, puni čičaka,možda i gladni ,pokisli izloženi mnogim nedaćama,ali zapovesti izvršavaju odmah i bez razmišljanja.Treba im prostor i širina ravnice da po njoj jure poput vihora. Šta je njima uloviti zeca,pretrčati polje, pojuriti ptice-sitnica.Koga interesuje njihova biografija, nisu ni veliki lovci,niti imaju plemićko poreklo sa pedigreom,već su obični psi i njihova je sudbina prosečna,retko ko piše o njima i oni su kao sve što je istinski vredno - pomalo zaboravljeni.

On je vaš prijatelj,vaš partner, vaš branitelj, vaš pas. Vi ste njegov život, njegova ljubav, njegov vođa. On će biti vaš, veran i odan,do poslednjeg otkucaja srca. Budite dostojni takve odanosti."

Zvanični pulin (štene):
 

Moja Rea:

Odoh ja!

See ya' on Sunday

Uvijek sam mrzila konobare kojima na pitanje: Šta ćeš piti; odgovorim "Šta ima?" a oni dočekaju sa "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Ne osuđujem nikog zbog posla koji radi, ali imam osjećaj da je to jedina izlizana fora koja im omogućava uzdizanje iznad vlastite inferiornosti. Pa dopustim. Razumijem. Ali ne mogu da me ne dira. U glavi imam stotine smišljenih replika na tu sentencu, ali najčešće ne kažem ništa. Jednostavno ne mogu povjerovati da im je još uvijek smiješno.
Sreća pa postoje i ona mjesta u kojima konobare pitam "Šta ima" zaista želeći čuti šta ima, i koji već znaju šta naručujem pa ne gubim vrijeme na takva pitanja.

Najbolje stvari obično otkrijemo, ne slučajno, nego ne želeći. I to nesvjesno.
Kad ti ni u malom mozgu nije ideja o baš tome, takvom i tu.
I pamtim tako ta sitna iznenađenja, those spices of life, knjižaru na Stradunu, Twix Topix dubrovačkog Konzuma (btw, ima li kod nas igdje kupiti ovu poslasticu???), makarski sladoled, i ogroman billboard Fredda Ljungberga u Barceloni...
Dio tebe, tvog, tebi bliskog i dragog u stranom okruženju. Znak da tu nisi totalni autsajder i da utjeha postoji čak i u zagrljaju nostalgije za domom, 1400 km daleko.

Iduće sedmice, ako Bog da, ponovo krećem na put Španije. Druga uloga, drugi ljudi i drugačiji cilj. Osjećam kao da idem posjetiti drage poznanike, koje dugo nisam vidjela, ali s kojima bih se mogla sprijateljiti. Možda tako i bude.

Pitam se, da li je ijedna gruda pijeska na plaži u Lloretu ostala na istom mjestu otprije četiri godine...?